Postoje neke tuge koje krijemo od drugih u pokušaju da ih sakrijemo od sebe.
Ima tih nekih reči kojih sam željna. Da ih sama vrisnem i da mi se, kao eho, vrate.
Ima tih nekih snova koje neću dosanjati. A kada im vreme dođe, faliće im duša, a takve ih ne želim.
Ima tih nekih plaža kojima neću prošetati u suton. U jednostavnoj, laganoj letnjoj haljini, sa par cvetova u kosi.
Ima par tih nekih ruku koje bih volela, a neću držati. Prvo bi te ruke biler ručice, a tek kasnije bi porasle. Prvo moraš biti mali da bi bio veliki. I bile bi samo moje. Moje, da im pokažem ceo svet, dok mene ceo moj svet drži za ruku.
Ima tih nekih istovremenih nemira i spokoja koji će me zaobići iako sam kupila kartu za taj voz. On uporno ide, a ja nikako da u njega uđem, pa sam tako zapela u čekaonici Izgubljenih, bez nade da će me naći.
Ima tih nekih reči kojih se bojiš. I osećanja. I nepreglednih provalija koje ostaju nakon što poveruješ da možeš da se prepustiš i uveriš se da si istinski voljen. Možda po prvi put. Možda jedini takav put.
Postoje te neke tuge koje nosimo kao, na prvi pogled, nevidljive ožiljke...
0 komentara:
Постави коментар