2. 5. 2011.

Jednom kad pođeš

Javi mi kada odlučiš da ne ostaneš više tamo gde je toplo, meko i poznato. Gde miriše na zimu i lubenice. Kada te povuče nešto nepoznato za rukav i povede odatle, javi mi. Da imam vremena bar da izmislim manje bolnu istinu za sve male mede u prodavnicama igračaka. Treba da telefoniram Jeseni da ne šalje Oktobar i da otkažem rezervacije za jednu klupu u parku.

Kad osetiš da ti se ide, da te više ne drži "mesto" pa pođeš, podseti me da svake godine treba da se setim da zaboravim taj dan. Da ga prespavam, preskočim. I da svi zeleni autobusi ovoga grada ne idu samo u jednom pravcu.

Moraću da javim svim poštarima na svetu da prestanu da očekuju tvoja pisma za mene. Rećiću im da putuješ puno i da mi ih šalješ uvek iz drugog grada i da svako mora da prođe kroz sve zemlje sveta i da se pohaba od tolikog putovanja da bi izgledalo kao ona stara, mnogo stara pisma prepuna raznobojnih markica. A mi znamo da je to nemoguće i da se nikada neće desiti. Jer i ti i ja ostajemo u ovom gradu, a ti mi nikada nećeš poslati pismo.



Kad ti odeš, obićiću sve prazne ramove koji još uvek čekaju neke slike da ih upotpune. Rećiću im da ti je žao što je tako ispalo, i da ne voliš kako ispadaš na slikama, pa se zato ni ne slikaš. Dodaću da ni ja ne volim da se slikam, ali na pitanja o tome zašto nikada nismo ni pokušali, čak i po cenu da ispadnemo smešni, verovatno ću ćutati.

Verujem da će nekim konobaricama biti lakše kada me vide kako naručujem samo tursku kafu, a ne i hladan nes, bez šećera. Verovatno će to biti tako jer je lakše doneti samo kafu i vodu umesto dve različite kafe i dve vode. A možda i iz nekih drugih razloga...

I tako, kad jednom odeš, moraću da naviknem ljude na nedostatak blagog rumenila na obrazima koje odaje puno toga. I moraću da počnem da ih zapravo slušam i pratim ono što mi pričaju, jer neću imati koji igrani film da gledam svaki put kad trepnem. A mnogo trepćem. I dugo trepćem. A i kad ne trepćem, svasta vidim.

Imaću puno posla tih dana. Moraću da zatvorim sve svoje stvari koje mirišu na tebe u nešto što ne propušta mirise ni u jednom pravcu, da ne izvetre. Pa onda, da naučim da mi prva asocijacija na bilo šta što ima jagodu u sebi ne budeš ti. A da, i da naučim našeg psa da me ne gricka sitno, kao ti, pa da me pogleda onim "zar bi se stvarno naljutila na nekoga ko ima ovako lepe okice" pogledom, opet, kao ti.

Kad ti odeš, verovatno će mi ruke večito biti hladne i moraću da kupim kapicu za nos, samo da nađem neku baku koja štrika te kapice. Kad ja odem, nećeš imati nekoga ko te cmače i grli i spopada te da te cmače i grli. Možda će ti čak to i nedostajati... Jednom, kad odeš.

0 komentara:

Постави коментар