2. 5. 2011.

Jednom kad pođeš

Javi mi kada odlučiš da ne ostaneš više tamo gde je toplo, meko i poznato. Gde miriše na zimu i lubenice. Kada te povuče nešto nepoznato za rukav i povede odatle, javi mi. Da imam vremena bar da izmislim manje bolnu istinu za sve male mede u prodavnicama igračaka. Treba da telefoniram Jeseni da ne šalje Oktobar i da otkažem rezervacije za jednu klupu u parku.

Kad osetiš da ti se ide, da te više ne drži "mesto" pa pođeš, podseti me da svake godine treba da se setim da zaboravim taj dan. Da ga prespavam, preskočim. I da svi zeleni autobusi ovoga grada ne idu samo u jednom pravcu.

Moraću da javim svim poštarima na svetu da prestanu da očekuju tvoja pisma za mene. Rećiću im da putuješ puno i da mi ih šalješ uvek iz drugog grada i da svako mora da prođe kroz sve zemlje sveta i da se pohaba od tolikog putovanja da bi izgledalo kao ona stara, mnogo stara pisma prepuna raznobojnih markica. A mi znamo da je to nemoguće i da se nikada neće desiti. Jer i ti i ja ostajemo u ovom gradu, a ti mi nikada nećeš poslati pismo.