8. 10. 2009.

Manje od tri a više od svega

Odlazi. Nestane ujutru da svrati na kratko uveče. Sevne umornim umom da mu privuče pažnju. Na sekund makar. I to je to - samo sekund dnevno. Dovoljno da poremeti, da umiri, i da bude izbrisana. Ona na prvi pogled - najređa, ona zauvek - nedostižna, ona prava - njihov spoj.

3. 10. 2009.

Dete

Kažeš da više ne vidiš ni senku senke one nje. Rekla mi je da ti prenesem da je morala da odmori i da je došlo vreme da spava. Sanja san bez snova.

Ne tražim više ono dete sa pogledom uprtim u nebo, zvezdama na trepavicama i tvojim likom u očima. Znam da ga nema. Samo je sekund bio dovoljan i to neiskvareno dete spustilo je pogled ka zemlji. Ka realnom svetu, koji nikoga ne štedi, a najmanje one koji to zaslužuju. I ugasiše se zvezde. A tvoj se lik odjednom zamuti. Dete se izgubilo, i od tada ne mogu da ga nađem. Tražila sam svuda, prevrnula svaki kamen i ništa.