tag:blogger.com,1999:blog-43940961113850572832024-03-13T04:39:56.496+01:00Zaista, ništa lično...arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.comBlogger20125tag:blogger.com,1999:blog-4394096111385057283.post-3826751519102822682013-08-20T12:26:00.000+02:002013-08-20T16:04:08.494+02:00Nepravda<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div style="text-align: justify;">
Nepravda je kad prerano odrasteš, pa si dete a starac. Kad hteo, ne hteo, moraš da paziš na mlađeg od sebe (a ko pazi na tebe?), da u knjižici budu sve petice, da ćutiš kada bi vrištao, da vrištiš kada ti dođe da se sklupčaš i prestaneš da postojiš. Nepravda je kad ne tražiš, iako si zaslužio, jer nema odakle. Nepravda je da budeš dete za primer, ali si u očima onog koji ti je dao život i dalje mali, sitan, bezvredan, ništavan i nikada nećeš biti dovoljno dobar. A ti budi uzor. Budi oslonac. Budi onaj koji vuče, koji ne staje, koji se bori, koji trpi. Moraš, jer nema ko drugi. Neko uvek mora.</div>
<div style="text-align: justify;">
<br />
<a name='more'></a>Nepravda je kad ti ne daju da imaš ljubimca. Imaju oni svoje razloge, koji ne uzimaju u obzir to što treba da se naučiš odgovornosti, brizi i predanosti. Nema veze što će ti taj ljubimac ulepšati ružnu stvarnost koja ti svakog jutra poželi više sreće drugi put, ne možeš da ga imaš. Nema rasprave. Samo nepravda.<br />
<br /></div>
<div style="text-align: justify;">
Nepravda je kada se sedamnaest godina uspešno školuješ u zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, da bi ti, kao nekada rukavicu, sada u lice bacili surovu istinu koju su kreirali, čiji su nastanak potpomogli i ne čine ništa da je isprave. Ta istina glasi ovako: svakako nećeš raditi u struci, nema razloga da se trudiš da se dodatno školuješ. A i šta će ti to? Žensko si, idi rađaj! Na kraju dana, to je tvoja funkcija - rađaj sinove, peri sudove.<br />
<br /></div>
<div style="text-align: justify;">
Nepravda je kad, bez obzira na vremenske (ne)prilike, jedan dečak sedi u centru grada i u krilu drži predivne bukete cveća. Đorđe ima najtužnije oči na svetu. On svoje cveće ne nudi nametljivo. On samo nemo sedi i onim divnim, pretužnim očima odsutno posmatra prolaznike. Mnogi ga i ne primete, žureći da stignu na poslove s kojih jedva čekaju da pobegnu. Nepravda je to što reči "bezbrižno detinjstvo" ovom dečaku ništa ne znače, jer on to nije doživeo, nije osetio, nije imao.</div>
<div style="text-align: justify;">
<br />
Smrt je nepravda. Smrt dece, koja su možda budući Ajnštajni, Tesle, Betoveni, Tolstoji i Marije Kiri, koja se može sprečiti, više je od nepravde. To se rečima ne može opisati. Pitam se hoće li se lica te dece pojaviti kada se filmovi života onih, koji su se drznuli da pogrešnim delanjem ili čak ne preduzimanjem ničega da ih spasu, budu odmotavali u trenutku koji nas sve čeka. Rez.</div>
<div style="text-align: justify;">
<br />
Nepravda je srce u sportiste koji se bori kao lav za medalju kojom se, kasnije, drugi okite, a da nisu nikako pomogli da ta medalja ponosno zasija na grudima. Tu su da slave, da prisvajaju tuđe uspehe, a kada se prolivaju suze i znoj nema ih nigde. Nepravda je i onda kada ti se medalja ne računa, jer nisi standardni sportista. Poseban si, drugačiji, pa se tvoj uspeh ne važi. </div>
<div style="text-align: justify;">
<br />
Nepravda je mnogo toga. Malo je jedan život potrošiti da se sastavi taj spisak. Niko od nas na tom polju nije nevin, samo je pitanje dokle činiti nepravdu i dokle ne činiti ništa protiv nje. </div>
</div>
arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4394096111385057283.post-76242470946149831052012-11-14T10:39:00.000+01:002012-11-14T10:41:34.210+01:00Neke tuge<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">
<div style="text-align: justify;">
Postoje neke tuge koje krijemo od drugih u pokušaju da ih sakrijemo od sebe.</div>
<div style="text-align: justify;">
<br />
<a name='more'></a><br /></div>
<div style="text-align: justify;">
Ima tih nekih reči kojih sam željna. Da ih sama vrisnem i da mi se, kao eho, vrate.</div>
<div style="text-align: justify;">
<br /></div>
<div style="text-align: justify;">
Ima tih nekih snova koje neću dosanjati. A kada im vreme dođe, faliće im duša, a takve ih ne želim.</div>
<div style="text-align: justify;">
<br /></div>
<div style="text-align: justify;">
Ima tih nekih plaža kojima neću prošetati u suton. U jednostavnoj, laganoj letnjoj haljini, sa par cvetova u kosi.</div>
<div style="text-align: justify;">
<br /></div>
<div style="text-align: justify;">
Ima par tih nekih ruku koje bih volela, a neću držati. Prvo bi te ruke biler ručice, a tek kasnije bi porasle. Prvo moraš biti mali da bi bio veliki. I bile bi samo moje. Moje, da im pokažem ceo svet, dok mene ceo moj svet drži za ruku. </div>
<div style="text-align: justify;">
<br /></div>
<div style="text-align: justify;">
Ima tih nekih istovremenih nemira i spokoja koji će me zaobići iako sam kupila kartu za taj voz. On uporno ide, a ja nikako da u njega uđem, pa sam tako zapela u čekaonici Izgubljenih, bez nade da će me naći. </div>
<div style="text-align: justify;">
<br /></div>
<div style="text-align: justify;">
Ima tih nekih reči kojih se bojiš. I osećanja. I nepreglednih provalija koje ostaju nakon što poveruješ da možeš da se prepustiš i uveriš se da si istinski voljen. Možda po prvi put. Možda jedini takav put. </div>
<div style="text-align: justify;">
<br /></div>
<div style="text-align: justify;">
Postoje te neke tuge koje nosimo kao, na prvi pogled, nevidljive ožiljke...</div>
<div style="text-align: justify;">
<br /></div>
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;">
<a href="http://data.whicdn.com/images/31147613/beach_dress_girl_white_sunset_white_dress-886a0cdf4a673dd0055eeea6d286dabf_h_thumb.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" src="http://data.whicdn.com/images/31147613/beach_dress_girl_white_sunset_white_dress-886a0cdf4a673dd0055eeea6d286dabf_h_thumb.jpg" /></a></div>
<div style="text-align: justify;">
<br /></div>
</div>
arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4394096111385057283.post-87203257456121506572011-05-02T03:22:00.006+02:002011-05-15T13:44:18.403+02:00Jednom kad pođeš<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">Javi mi kada odlučiš da ne ostaneš više tamo gde je toplo, meko i poznato. Gde miriše na zimu i lubenice. Kada te povuče nešto nepoznato za rukav i povede odatle, javi mi. Da imam vremena bar da izmislim manje bolnu istinu za sve male mede u prodavnicama igračaka. Treba da telefoniram Jeseni da ne šalje Oktobar i da otkažem rezervacije za jednu klupu u parku.<br />
<br />
Kad osetiš da ti se ide, da te više ne drži "mesto" pa pođeš, podseti me da svake godine treba da se setim da zaboravim taj dan. Da ga prespavam, preskočim. I da svi zeleni autobusi ovoga grada ne idu samo u jednom pravcu.<br />
<br />
Moraću da javim svim poštarima na svetu da prestanu da očekuju tvoja pisma za mene. Rećiću im da putuješ puno i da mi ih šalješ uvek iz drugog grada i da svako mora da prođe kroz sve zemlje sveta i da se pohaba od tolikog putovanja da bi izgledalo kao ona stara, mnogo stara pisma prepuna raznobojnih markica. A mi znamo da je to nemoguće i da se nikada neće desiti. Jer i ti i ja ostajemo u ovom gradu, a ti mi nikada nećeš poslati pismo.<br />
<br />
<a name='more'></a><br />
<br />
Kad ti odeš, obićiću sve prazne ramove koji još uvek čekaju neke slike da ih upotpune. Rećiću im da ti je žao što je tako ispalo, i da ne voliš kako ispadaš na slikama, pa se zato ni ne slikaš. Dodaću da ni ja ne volim da se slikam, ali na pitanja o tome zašto nikada nismo ni pokušali, čak i po cenu da ispadnemo smešni, verovatno ću ćutati.<br />
<br />
Verujem da će nekim konobaricama biti lakše kada me vide kako naručujem samo tursku kafu, a ne i hladan nes, bez šećera. Verovatno će to biti tako jer je lakše doneti samo kafu i vodu umesto dve različite kafe i dve vode. A možda i iz nekih drugih razloga...<br />
<br />
I tako, kad jednom odeš, moraću da naviknem ljude na nedostatak blagog rumenila na obrazima koje odaje puno toga. I moraću da počnem da ih zapravo slušam i pratim ono što mi pričaju, jer neću imati koji igrani film da gledam svaki put kad trepnem. A mnogo trepćem. I dugo trepćem. A i kad ne trepćem, svasta vidim.<br />
<br />
Imaću puno posla tih dana. Moraću da zatvorim sve svoje stvari koje mirišu na tebe u nešto što ne propušta mirise ni u jednom pravcu, da ne izvetre. Pa onda, da naučim da mi prva asocijacija na bilo šta što ima jagodu u sebi ne budeš ti. A da, i da naučim našeg psa da me ne gricka sitno, kao ti, pa da me pogleda onim "zar bi se stvarno naljutila na nekoga ko ima ovako lepe okice" pogledom, opet, kao ti.<br />
<br />
Kad ti odeš, verovatno će mi ruke večito biti hladne i moraću da kupim kapicu za nos, samo da nađem neku baku koja štrika te kapice. Kad ja odem, nećeš imati nekoga ko te cmače i grli i spopada te da te cmače i grli. Možda će ti čak to i nedostajati... Jednom, kad odeš. <br />
<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgB4hK2VgqKMPLS0pTBwN_FxZ-GZz1kMA2wW91eLcs4E-2Ar5l9J0DUZQmzNAmzjlCaVEBiqhVsVltDQhl1hun4QGqWSUkFD4tz7FlKtH0LF2rUruxKS2-l2lJhwLy19FQGaoTLij-jtcM/s1600/217091_1682881082248_1544223383_31466815_4937624_n.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="240" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgB4hK2VgqKMPLS0pTBwN_FxZ-GZz1kMA2wW91eLcs4E-2Ar5l9J0DUZQmzNAmzjlCaVEBiqhVsVltDQhl1hun4QGqWSUkFD4tz7FlKtH0LF2rUruxKS2-l2lJhwLy19FQGaoTLij-jtcM/s320/217091_1682881082248_1544223383_31466815_4937624_n.jpg" width="320" /></a></div></div>arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4394096111385057283.post-58839054932285380432010-07-25T01:57:00.003+02:002011-05-15T13:19:26.622+02:00Lopov<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">Želim da ti se predstavim... Drago mi je, ja sam Lopov. O, zaista nema potrebe da proveravaš da li ti je novčanik na mestu, ni da opipavaš ručni zglob, ja nisam takva vrsta lopova. Znam, ne veruješ mi. I to je u redu. Pre samo par meseci ne bih ni ja sebi verovao...<br />
<br />
<a name='more'></a><br />
<br />
Vidiš, ja kradem vreme. Zapravo, kradem vreme Vremenu. Ogrnem nevidljivi ogrtač i dok trepneš, moje čizme od sedam milja me vode na jedno od sedam brda, do jedne male sobe u čardaku ni na nebu ni na zemlji, koja je ipak dovoljno velika da u nju stane ceo svet. Bar, sve ono što je meni potrebno za svet. Onog trenutka kada kročim u nju, Vreme nailazi na mali problem - zaustavljaju se sva zrna peska u svim peščanim satovima u svemiru. I sve van zidova te sobe stoji u mestu. Ako pak ne stane, onda nastavlja po svome zaboravljajući na mene. Na kraju svih krajeva, to je baš ono što i želim.<br />
<br />
I sada razmišljaš kako ta soba sadrži neko neprocenljivo materijalno blago... S ponosom te obaveštavam da grešiš. U tom sobičku nema ničega osim kreveta, jastuka, par cebadi i... nečega što sam našao i privio uz sebe najbliže... To nešto što dišem i osećam. I baš to nešto, ta jedna duša, koja možda i nije svesna toga, ume da jednim dahom zaustavi planetu. Ti to ne razumeš, a ja ne umem da objasnim čaroliju njenog šapata i taj divan način na koji se tako toplo obavije oko mene, pa je još dugo nakon što Vreme naredi da satovi prorade osećam na koži.<br />
<br />
Kad se sve skupi i presabere, ja zaista i ne želim ničim drugim da se bavim. Želim da uvek varam Vreme, pa makar to značilo da nikada neću imati mira. Ja samo znam za onaj trenutak kada moj spokoj leži na mom ramenu zatvorenih očiju i sluša pokrete mojih trepavica. I to mi je dovoljno. To mi je sasvim, sasvim dovoljno.<br />
<br />
Drago mi je što smo se upoznali, ali bojim se da ću sada morati da te napustim, spremam Vremenu nove prevare...</div>arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-4394096111385057283.post-91162423522659757762010-07-07T02:05:00.002+02:002011-05-15T13:20:20.576+02:00Biseri od soli<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">Još jedna noć je zatiče kako sakuplja bisere. Odavno je prestala da ih broji, svesna da nikada neće moći da napravi ogrlicu, ma koliko ih imala. Od svih ogrlica na svetu, tu najmanje želi.<br />
<br />
<a name='more'></a><br />
<br />
...Zašto baš večeras? Možda zato što opet ne može da zaspi do kasno u noc, kao nekada. Možda jer pokušava da diše, a nešto nevidljivo joj pritiska grudi. Možda joj samo treba da si tu, da se našališ ili čak i da ćutiš sa njom, pa da sve izgleda nekako lakše...<br />
<br />
U zadnje vreme nema puno toga da kaze. Radije ćuti ili pak previše priča o sasvim običnim, njoj u tom trenutku nevažnim, stvarima da se iza njih sakrije, da promeni pravac sagovorniku koji se uputio ka njoj. Ponekad se od silnog smeha rasplače, pa izgleda kao da nije sva svoja. A opet, stalno je nekako srećna. Nije li to malo... čudno?<br />
<br />
Kao nova. Ona sakuplja kamenčiće različitih oblika, boja i veličina, dugo gleda u nebo i nesvesno se smeši nekom sećanju. Spava najspokojnije na jednom ramenu i prstom prelazi od čela preko nosa do usana. Postala je zavisnik, navučena na sam osećaj dodira, na neki par očiju...<br />
<br />
Kao stara. Još uvek brine. I kad pokuša da izađe iz sebe same da bi zabolela nekog drugog, na kraju uvek uhvati sebe kako tog istog žali. I tako u krug. Stalno se vrti nesposobna da nađe dugme koje zaustavlja vrtešku.<br />
<br />
...Fali joj grad. Fale joj sutoni i večeri, žagor i lica. Fale joj svi neki putevi kojima je mogla da prođe sa tobom, a sada i još uvek ih ne prolazi, jer ne može. Fale joj sati i sati besciljnog hoda, i da brzo zaspi od umora i vetra. Fali joj da tebe izvuče iz sadašnjosti i prenese u neku bolju budućnost, bez okova.<br />
<br />
Polako ali sigurno vrteška joj postaje sve mučnija, a bisere je sve teze nositi po džepovima kaputa, u rukavicama i torbama. Volela bi da pukne prstima i da učini da svi oni nestanu u deliću sekunde. Tada je shvatila - onako kako su nastajali, tako su i nestajali, a ipak su uvek bili tu. Nemoguće je poneti sve svoje sa sobom, ali nekako uvek nosimo ono najteže, kao najvrednije, ma koliko muka nam ono zadavalo.<br />
<br />
I verovatno sve ovo nekome neće imati smisla, jer se radi o maloj skupljačici bisera od soli, koja nikada neće nositi ogrlicu od tih bisera, ali... Gde god se okreneš, videćeš druge male skupljačice bisera i njihove vrteške, i male konjanike koji jurišaju ponekad i bez potrebe, i naćićeš se možda ovde, makar i u jednoj reči, ma kako blesavo zvučala. Svi nečemu teže i nešto žele, a samo najjači uspeju da svoje snove ostvare. ''Svi umiru samo jednom, a veliki ljudi dva puta - jednom kad ih nestane sa zemlje, a drugi put kad propadne njihova zadužbina''. Zamisli koliko je tužno otići neupamćen i biti zaboravljen od strane svih... jednostavno, ne ostaviti traga za sobom, pa se usudi da poklekneš i ne dohvatiš svoju zvezdu kako bi ostvario svoje snove.</div>arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-4394096111385057283.post-22323487576851178192010-06-27T02:23:00.008+02:002011-05-15T13:21:16.301+02:00Neko kome treba neko<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><div align="left"><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;">Priđi bliže da vidim tajnu koju čuvaš očima. Ja nisam loš, nisam Đavo, iako sam unapred okrivljen, osuđen i prognan. Kažu da sam pali anđeo. Ne veruj im. Možda... možda sam samo neko... kome treba neko. </span></span></span><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;">I nikada me ne pitaj odakle i gde to padaju anđeli, a ni zašto, jer ne znam šta bih ti odgovorio. Iz zagrljaja, iz oka, iz duše možda? Ako ikada saznaš, javi mi. </span></span></span><br />
<br />
<a name='more'></a><br />
</div><div align="left"><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"><br />
</span></span><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span></span><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span></span></div><div align="left"><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;">Priđi bliže da vidiš tajnu koju čuvam očima. Krijem je vetrom i kišom, jer peče kao vatra. Teška kao olovo, pritiska mi ovo što zovu srcem. Nosim je gde god da krenem, umotanu u plavu maramicu, dole na dnu male, crne kutije. Želim da je kažem, moram da je kažem. Nekome ko je poseban. U pravo vreme, na pravom mestu. Kada se nađemo onako kako je zapisano u zvezdama. Samo u zvezde verujem. ...Moram da je kažem da bih je se oslobodio. Želim da me napusti. Mislim da me sada ne razumeš. Verujem, naslutićeš... ali, sve u svoje vreme...</span></span></span></div><div align="left"><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"><br />
</span></span><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span></span><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span></span></div><div align="left"><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;">Priđi bliže. Daj da vidim šta spava u senci tih trepavica. Pusti da prošetam tobom. Da pokušam da ostanem tu i smestim se u uglu tvojih usana, na neodređeno vreme. </span></span></span></div><div align="left"><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"><br />
</span></span><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span></span><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span></span></div><div align="left"><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;">Možda misliš da sam ludak, prokleta skitnica koja bi uradila sve, pa i pričala bajke, za koji dinar ili koru hleba. Možda ne misliš. Možda i ti šetaš... Smem li da pogledam tvoj dlan? Ne brini, ne proričem ja sudbinu. Samo moram da proverm da moja možda nije zalutala negde među linijama tog dlana. </span></span></span></div><div align="left"><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"><br />
</span></span><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span></span><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span></span></div><div align="left"><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;">...Tragač. To sam ja. Pas. Umoran od daljina, olinjao, besan. Odan vremenu. I toj tajni. Ne pitaj me šta tražim. Svi pitaju to pogrešno pitanje stolećima unazad. Kad god bi me pitali šta je to što toliko tražim, okrenuo bih se i nastavio svoja lutanja. Ne tražim ja Nešto, vec Nekoga.</span></span></span></div><div align="left"><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"><br />
</span></span><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span></span><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span></span></div><div align="left"><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;">Šta, ništa od ovoga te nije uplašilo?... Možda postoji šansa da misliš da sam neko. A možda se nadaš da mogu biti neko. Neko tebi bitan. </span></span></span></div><div align="left"><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"><br />
</span></span><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span></span><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span></span></div><div align="left"><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;">Priđi bliže, želim da osetim miris koji nosiš, onaj koji se proteže u moju neku davnu prošlost. Koji me je i doveo ovde. Priđi, da pročitam to jedno Zauvek u tim očima. Gotovo je, potraga je završena. Hvala. Shvatio sam - ja sam samo neko kome treba neko... Zadrži me. Stavi me u džep kaputa i ponesi sa sobom. Ćutaću, nosi me bilo gde. Od hotelskih soba do nekih usputnih stanica i perona... samo mi ne uskraćuj svoje prisustvo. Grejaće me tvoje ruke. Veruj da je to sve što želim. Sve što sam ikada želeo. Pali anđeli nemaju dom. Primi me u sebe. </span></span></span></div><div align="left"><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"><br />
</span></span><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span></span><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span></span></div><div align="left"><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;">Moja tajna je... da sam sam. Ispuni mi želju i dahom učini da ta prokleta samoća iščezne. Ponesi samo jedan kofer, u njega strpaj par stvari i taj osmeh i idemo. Tamo gde uvek mirišu lipe. Gde god to bilo.</span></span></span></div><div align="left"><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"><br />
</span></span><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span></span><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;"> </span></span></span></div><div align="left"><span style="color: black;"><span style="font-size: small;"><span style="font-family: inherit;">Sada znaš da nisam neko kome treba neko. Ja sam neko kome trebaš Ti. </span></span></span></div></div>arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.com1tag:blogger.com,1999:blog-4394096111385057283.post-32374528543394543132010-03-29T00:16:00.004+02:002011-05-15T13:21:48.446+02:00Malo nje na dlanu<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">Zamisli je kao malo vode na dlanu, a ti si u pustinji. Jedan deo vode upiće tvoj dlan i ona će ostati u tebi, a drugi deo kao para odlazi Suncu. I ne smeš da sklopiš prste jer će se voda proliti. Pobeći će pred tvojim okovima koji to zapravo nisu.<br />
<a name='more'></a><br />
<br />
<br />
Dokaži da nisu okovi ti prsti kojima pokušavaš da je zadržiš ne bi li je koža upila dovoljno za zauvek. Dovoljno da ti druga voda ne treba. Da ni čitava oaza ne bi zamenila to malo vode na tvom dlanu.<br />
<br />
<br />
Svuda je samo prokleto Sunce i vreo pesak. Otmičar i njegov saučesnik. Malo hlada je sve što ti treba. Pokušavaš da drugom rukom prekriješ dlan i napraviš senku, da nekako usporiš njen odlazak. Ne ide. Ne može. Ne možeš da je zaustaviš. Odlazi. I pustićeš je da nestane kad to poželi, hteo to ili ne. A ne želiš. Oslobodićeš je...<br />
<br />
<br />
I nikada nikoga nisi ni uspeo da upiješ dovoljno da i on poželi da upije tebe, pa da na kraju poželi i da ostane na tvom dlanu kao na baršunastom odru. Da se sklupča tu i da samo diše. Zapravo, ti upijaš svim svojim bićem, a nisi upijan. Bar ne dovoljno. Bar ne onoliko koliko želiš, a ne smeš da priznaš samom sebi, a kamo li da to naglas i kažeš. Zapamti, manje je uvek više. Lepše je ćutanje od praznih reči. Važnije je naći mir u nemiru talasa, shvatiti stalnu nestalnost te vode na dlanu, i, na kraju, imati dovoljno snage da osetiš da je to sve što ti treba. Sve što verovatno i postoji. Bajke su ipak samo lakši način za uspavljivanje male dece. A tvoji porazi, ma koliko se drugima činili malim ili nevažnim, su ono što se zove stvarnost. <br />
<br />
<br />
Neko je davno rekao da to što nisi voljen onako kako misliš da bi trebalo i želiš da budeš, ne znači da nisi voljen na najbolji način kojim taj neko ume da te voli. I to je istina. Sve su ljubavi lepe. Ali samo su one golim okom nevidljive, skrivene i prećutane kao kakva tajna zaista veličanstvene.</div>arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4394096111385057283.post-55692049841074708362010-01-12T23:04:00.003+01:002011-05-15T13:22:34.770+02:00Za sebe<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">Najteži put kojim svaki čovek bar jednom u životu prođe je onaj koji vodi preko njega samog. Mada, kad bolje pogledaš, ne radi se o težini puta, već o njegovom kraju. Da li je on vredan svega toga? Da li cilj zaista opravdava sredstva?<br />
<br />
<a name='more'></a><br />
<br />
Jutro. Otvaraš oči i, po navici, uzimaš telefon da pogledaš na sat i vidiš poruku. ''Dobro jutro'' i širok osmeh. I ono malo u grudima poskoči. Eto ga! Onaj detinji, nevini, prvi jutarnji osmeh. Nažalost, ne traje dugo, jer se u tom trenutku uključe sve pakleno crvene lampice u tvojoj glavi da pošalju poruku - preterao si. Tih i posramljen, osmeh napušta pozornicu.<br />
<br />
U čemu si to preterao? U osmehu? U nadi da možda ipak ima nade, da će sve biti drugačije... bolje? Ne, ne preteruješ. Samo želiš... mir. Da, baš to. Dane bez ružnih scena, noći bez trzavica i misli koje se roje a ipak se samo vrte u krug, oči pune vatrenih iskrica, osmehe blistavije od Sunca, toplinu, sigurnost. Mir.<br />
<br />
I nema ničeg goreg nego kad se lomiš. Uzmi olovku i linijom podeli papir na dva dela. Ostavi više mesta za ''ne'' i počni da pišeš u tom delu papira. Da, znam, setićeš se svega i svačega, i obuzeće te neopisiv bes, ali ipak nastavi da pišeš dok ne ispuniš i zadnji milimetar tog prostora. Kad završiš, znaj da je to pisala tvoja glava.<br />
<br />
Ostao je još vrlo mali deo posla. Onaj manji deo papira nazvan ''da''. Tu ne moraš da napišeš apsolutno ništa, neka ostane i prazan. Ipak, postoje dve reči koje su, ako si dovoljno jak da se nosiš sa sobom, i više nego dovoljne da pobiju sve argumente protivničkog tima. Ovde ne bira pamet.<br />
<br />
Vlast nad sobom najveća je vlast. S tim što niko ne kaže da je za to potrebno uskladiti paklene lampice i ono malo čudo što preskače. A to je najteže. Znaš, možemo satima da sedimo i pričamo o tome šta je ispravno a šta nije. Na kraju krajeva, sve je to nebitno. Jer ti si na pola puta. Između dve vatre. Obe peku. Ti moraš da izabereš onu koja te pretvara u feniksa. Niko ne kaže da će biti lako. Ko uzme kajaće se, ko ne uzme kajaće se. Pitanje više nije da li si spreman da pređeš put, već koliko želiš mir.<br />
<br />
Kako znaš kada da poslušaš glavu a kada srce, a da ne pogrešiš? Na kraju dana, dok u tišini sumiraš sate, rečenice, osmehe, desi se da iznenada bane ona misao o činjenju prave stvari u pravo vreme. Ne za druge. Za sebe.</div>arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4394096111385057283.post-1015246040548527782010-01-05T15:52:00.003+01:002011-05-15T13:23:46.462+02:00Nekoliko praznih redova...<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">Osuda od koje je najteže pobeći uvek je tvoja sopstvena. Nikad ne prežališ poraz, ako ne umeš da gubiš, i nikad se u potpunosti ne pomiriš sa odlaskom dragih, ako si ih voleo. Da, koga nema bez njega se može, na kraju krajeva i mora, ali... ostane neka glasna tišina i gorak ukus u ustima.<br />
<br />
Kažu da greške pravimo s razlogom, ali nikad ne kažu koji je to razlog. Ako i kažu, to je po nekom nepisanom pravilu uvek onaj ''na greškama se uči'' razlog. Zašto onda ljudi koji uče na tuđim greškama posle izvesnog vremena greše bez greške?<br />
<a name='more'></a><br />
<br />
Kažu i da, kada za to dođe vreme, voljeno moraš da pustiš da ode, ako ti se vrati - znaš da je bilo tvoje, a ako ne... Šta onda? Nije bilo tvoje? Ne. Bilo je. Samo se priča završila. Imala je svoj početak, svoju sredinu, i, kao i sve na ovom svetu, ta priča je morala imati kraj. Samo, ima tu jedna stvar... u vezi tog kraja. Ponekad je on završen, a ponekad ga samo upišeš u knjigu sećanja i ostaviš tako. Možeš i da ostaviš malo mesta ispod, nekoliko praznih redova... za svaki slučaj. Za slučaj da se ti i taj kraj ponovo sretnete, pa zgrabiš prvu olovku na koju naiđeš i dopišeš - ''... a onda, sasvim iznenada, samo od sebe, desilo se...'' Dešava se. Nazovi to Sudbinom, Karmom, Srećom... kako god poželiš, ali dešava se.<br />
<br />
I gde ti tu onda grešiš bez greške? U grčevitom držanju tog kraja. Jeste, priča je bila prelepa, razumem. I nema više takvih likova, jer nema pisaca dovoljno dobrih da ih stvore. Znam i to. Ali zamisli ovo - zamisli da priče nije ni bilo... Zamisli koliko bi tvoj život bio prazniji bez nje. Zažmuri i videćeš sav užas kojim odiše sama pomisao da je postojala mogućnost da do priče uopšte i ne dođe. I, kako se sada osećaš? Jesi li bar malo srećniji što je ta priča, čak iako se završila, bila deo tebe? Naravno da jesi. A kako i ne bi, kad je ta priča, ma kako davna bila, za tebe značila savršenstvo.<br />
<br />
Ideal kome težiš i koji neumorno tražiš, onaj iz priče, samo je jedan. Ne postoji isti takav. Nijedan više na ovoj planeti. Ali postoje drugi. Postoji nada da se neki od tih drugih ideala nalazi tu negde iza ugla, i čeka. Čeka da upišeš taj kraj u svoje sećanje, i okreneš stranicu. Novu, belu, prelepu. Onda nećeš morati da tražiš olovku. Taj novi početak će ti je sam doneti ne bi li bio zapisan u tebi.<br />
<br />
I ne, ne treba da zaboraviš prvu priču i njenog junaka, samo treba da u sebi napraviš mesta za novog. A stari... neka ga tu. Sa nekoliko praznih redova ispod sebe. Možda vam se putevi opet ukrste jednog dana, i možda će tada, ako se sve složi kao nekada, ako čak i zvezde sijaju onako kao na onom davnom početku te prve priče, nastavak završenog kraja glasiti: ''... i živeli su srećno do kraja života.'' A do tada... dozvoli Sreći da ti se desi.<br />
<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgft88xfXkq8e1-eRy9vwi9yaOOQZ8xSs1gUxRuK92XfLF6LMoS6MJ_Qm1R2I3Jyx7Dmug7BRajlzXcem5fqONHxAWpofADFU7EmB6fz5sdTYUVP2ona8msyWfO5IoBrOQnMTRiiQoCtq0/s1600-h/175_M.jpeg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="320" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEgft88xfXkq8e1-eRy9vwi9yaOOQZ8xSs1gUxRuK92XfLF6LMoS6MJ_Qm1R2I3Jyx7Dmug7BRajlzXcem5fqONHxAWpofADFU7EmB6fz5sdTYUVP2ona8msyWfO5IoBrOQnMTRiiQoCtq0/s320/175_M.jpeg" width="240" /></a></div></div>arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4394096111385057283.post-16773234980876019962009-12-23T02:07:00.002+01:002011-05-15T13:23:04.995+02:00Vitez... ili ne?<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">Ne preteruj. Želiš savršenstvo, ali koju si cenu spreman da platiš? Šta ćeš da žrtvuješ da bi ''pobedio'' u igri u kojoj ćeš na kraju jedini gubitnik biti ti?<br />
<br />
Možeš da lažeš, da varaš, da se kriješ iza hiljadu ili iza samo jedne maske. A možeš jednostavno da budeš ti. Samo čovek, pun sebi svojstvenih mana. Na kraju dana, kada skineš umorne cipele i streseš prašinu grada sa kaputa, šta ti ostaje? U sobi punoj tišine i mraka, šta vidiš, šta čuješ? Tišina ćuti dok mrak spava. Savršen par. Ili ipak ne?<br />
<a name='more'></a><br />
<br />
... Šta te muči? Jesi li se ogrešio o nekoga? Pogrešno postupio, na kraju svih krajeva, i prema sebi samome?... Ne znaš?... Želiš li da saznaš?... Hm... još nije vreme. Nisi spreman.<br />
<br />
To što ćeš sesti na krevet sa glavom u rukama i buljiti u jednu tačku koja se u mraku i ne vidi, trudeći se da oteraš sve misli koje marširaju tvojim mozgom, te neće spasiti činjenice da će doći trenutak kada ćeš se pogledati u ogledalu i promumlati sebi u bradu: ''A imao sam je... bila mi je u rukama... osetio sam je... i oterao od sebe''. Bravo.<br />
<br />
To što si... loš glumac dobro režirane drame ti, na tvoju veliku žalost, neće doneti nagradu. Ili bar ne onu koju želiš. I osećaćeš se grozno, tamo dole, ničiji... Sam. ... Ah, da, umalo da zaboravim! To je jedino što voliš. Sebe u svojoj samoći. Čestitam. Molim publiku za jedan gromoglasan aplauz.<br />
<br />
Nisi ni svestan koliko grešiš. To što si nalik... neosvojivoj tvrđavi je zanimljivo samo neko vreme. Zar ti niko nije rekao da se posle izvesnog vremena i najuporniji osvajač umori, ma koliko želeo da budeš njegova? Ne? Šteta. Umrećeš u neznanju, iako kažu da je u njemu spas. Nije. Ne znaš šta propuštaš.<br />
<br />
Više bi te cenili da pokažeš malo ljudskosti. Emocije su ono što ljude čini ljudima. Nisu tako strašne, veruj mi. Bar meni možes. Do sada si to vec shvatio. Zar ne?... Ludače, jurišaćeš na vetrenjače sve dok ne shvatiš da ne treba da pobediš njih, nego samog sebe. I onda kad shvatiš da nije greh ako trenutak svog tako dragocenog viteškog života odvojiš da pomisliš na nekoga ko misli na tebe i to mu eventualno i staviš do znanja, zaslužićeš titulu čoveka. Pobedićeš poslednju vetrenjaču.</div>arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4394096111385057283.post-88104742436134448742009-12-14T22:55:00.003+01:002011-05-15T13:24:31.034+02:00Zlatna prašina<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">''Milane, ti si potpuno poludeo...'' Čujem to svakoga dana. I briga me. Neka sam! Bar sam srećan.<br />
<br />
Ti si kriva. Što ne skidam osmeh s lica. Što izgledam nenormalno glupavo dok hodam ulicom zamišljen i shvatim da se smejem sam sa sobom. Što ne postoji osoba kojoj nisam, čak i nesvesno, preneo bar delić sreće koju mi pružaš. Ti si zaslužna za to.<br />
<br />
...Već danima hvatam sebe kako grizem usne da ti ne kažem...<br />
<a name='more'></a><br />
<br />
I volim sva jutra s tobom. Toplotu i mir. Sreću dok si u mom zagrljaju. Tvoje prste među svojima i kad me stegneš kao da se bojiš da ću nestati. I kad samo ćutimo.<br />
<br />
Što si moja. Što mi pročitaš misli i, ako su loše ili tužne, skreneš ih. Što me puštaš da svesno napravim budalu od sebe da bih te nasmejao. Što lažeš da nisi, kad na svojoj koži osećam da si... divna. Izvini, ali to ne možeš odglumiti. U stvari, možeš, ali ne kad si pored mene. Ne možeš ni kad te pogledam u oči.<br />
<br />
I ništa ti ne odbijam. Ne želim. Možda i grešim, ali bar znam da se neću kajati. Zato što po prvi put u životu mogu da budem ja. Smem da budem ja. Milan. Onaj pravi. Onaj koji te po sto puta vrati da te poljubi kad kreneš, isti onaj koji te nemilice pušta da odeš i prati pogledom dok te ne izgubi iz vida. Koji bi sve dao da te uspava i cele noći pokriva kad se otkriješ. Milan, koji bi ti grejao promrzle ruke i nos. Da, da, znaš ga, to je onaj dečko koji bi zaustavio vreme svaki put kad si s njim.<br />
<br />
Ne smem da ti kažem, jer pomislim - nestaćeš. Zaustim da izgovorim i osetim onu knedlu u grlu, pa sklopim oči da povratim glas i srce vratim iz grla u grudi. Bojim se da nekim čudom možeš da čuješ šta sam pomislio pa se uplašim da otvorim oči, da se ne pretvoriš u zlatnu prašinu... Pa kad i to prebrodim, govoreći samom sebi da sam lud, jer ne možeš čuti šta mislim, otvorim oči i vidim te pred sobom. Još tu, još moja. I razvučem osmeh da obasja sobu i zagrlim te jače.<br />
<br />
Ti ćutiš. Smeješ se i kažeš: ''Pa, reci...'' I odgovorim. ''Ma... ništa...'', nasmejem se i pomislim - sve. Sve...<br />
<br />
<div class="separator" style="clear: both; text-align: center;"><a href="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiEYnAwFGn6kCTE_apV6sQOjGjjhyW5_yOi1Qe70sjQZ_OPAGQE98n-JXdSz3wT44qJzTTKbRHSB2ZbOepmCRZwohlmo5OpdSxZFFTN7Dz8uTA_CXlfufxAdGkbd1KrkrFPV3yqPpGHxNg/s1600-h/srce.jpg" imageanchor="1" style="margin-left: 1em; margin-right: 1em;"><img border="0" height="200" src="https://blogger.googleusercontent.com/img/b/R29vZ2xl/AVvXsEiEYnAwFGn6kCTE_apV6sQOjGjjhyW5_yOi1Qe70sjQZ_OPAGQE98n-JXdSz3wT44qJzTTKbRHSB2ZbOepmCRZwohlmo5OpdSxZFFTN7Dz8uTA_CXlfufxAdGkbd1KrkrFPV3yqPpGHxNg/s200/srce.jpg" width="150" /></a></div></div>arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4394096111385057283.post-18242588115038373722009-10-08T00:59:00.002+02:002011-05-15T13:25:01.013+02:00Manje od tri a više od svega<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">Odlazi. Nestane ujutru da svrati na kratko uveče. Sevne umornim umom da mu privuče pažnju. Na sekund makar. I to je to - samo sekund dnevno. Dovoljno da poremeti, da umiri, i da bude izbrisana. Ona na prvi pogled - najređa, ona zauvek - nedostižna, ona prava - njihov spoj.<br />
<a name='more'></a><br />
<br />
Nije to strah. Strah je trivijalan naspram nje. Ipak je to samo želja da se ne izgubi tlo pod nogama, ne poleti bez padobrana, ne... Ne i stavi tačku ili više njih, ali ne očekuj glagol koji bi bio negiran. Jer niko se ne predaje bezrezervno, a predaja sa rezervom umornom umu deluje nepravedno, prazno... Lažno. Jer se on davao ceo. I samo takvu je poznaje.<br />
<br />
Ume ona da bude lepa. Čak i zaslepljujuća. I takva je najopasnija i najviše se smeješ sebi kad progledaš. I proklinješ dan kad si je spoznao, proklinješ nju samu, a mozda, ipak, proklinješ sebe naivnog.<br />
<br />
Prolazi vreme. Ako si srećan, sretneš je iza ugla i počneš sve ispočetka. Privlači te kao svetlo leptira. I na kraju zaljubiš se u nju. Osećaš - nema veće sreće od nje. I život je lep do kraja života.<br />
<br />
Ali, ako si manje srećan, onda si svestan njene iluzije. Pa i kad je sretneš na uglu, čak i kad te povuče za rukav pa joj poletiš u zagrljaj, ne predaješ joj se kao ranije. Mučiš je nepoverenjem i ubijaš odbacivanjem. Jer joj ne veruješ. I kad shvatiš svoj zločin, kasno je. Mrtvi ste oboje. Ona samo prividno, jer nikada zaista i ne umire u potpunosti. Traje kao vreme i ne može se potrošiti. Ti, tj. ona u tebi, odavno. Svetiš joj se bez razloga. Nije ova sadašnja kriva za grehe prošle. Nije kriva ni za tvoje slabosti. Ne snosi krivicu ni zato što ne nosiš naočare u boji. Nabavi sebi jedne, jer nije sve belo, a opet, nije ni sve crno. Između prisustva i odsustva svetlosti, ona je onaj slikar koji svemu daje smisao.<br />
<br />
Kliše ili ne, na kraju ti, realista do srži, onaj koji se ne da pokoriti, bivaš pokoren i to od strane sebe samog. Umoriš se od stalnog traženja razloga, skrivenog smisla, sopstvene paranoje, i... prepustiš se. Ipak si ti samo čovek koji pokušava nemoguće - da je shvati. A ne možeš shvatiti onu čije je ime isto na svim jezicima sveta. Onu, čija snaga ne poznaje granice. Nju, od koje počinje sve, pa čak i ti. Ona je u isto vreme ono najbesmislenije i ono koje ima najviše smisla na celom svetu. Pa makar taj smisao ne video niko drugi osim onog koji je oseća...</div>arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4394096111385057283.post-70192478887540120642009-10-03T00:16:00.002+02:002011-05-15T13:25:37.012+02:00Dete<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">Kažeš da više ne vidiš ni senku senke one nje. Rekla mi je da ti prenesem da je morala da odmori i da je došlo vreme da spava. Sanja san bez snova.<br />
<br />
Ne tražim više ono dete sa pogledom uprtim u nebo, zvezdama na trepavicama i tvojim likom u očima. Znam da ga nema. Samo je sekund bio dovoljan i to neiskvareno dete spustilo je pogled ka zemlji. Ka realnom svetu, koji nikoga ne štedi, a najmanje one koji to zaslužuju. I ugasiše se zvezde. A tvoj se lik odjednom zamuti. Dete se izgubilo, i od tada ne mogu da ga nađem. Tražila sam svuda, prevrnula svaki kamen i ništa.<br />
<a name='more'></a><br />
<br />
... Da, taj tako poznati zagrljaj još uvek znači spokoj. Makar samo na tren sve je opet u redu. Osećaj je nadrealan. Kao i onaj tupi očaj neizvesnosti koji ne prestaje dok ne saznam. Mrzim ga. Uvek označava razne oblike zla. I onda nestane naglo kako je i došao. Još uvek te osetim. I onda naiđem na detinje tragove i ponovo krenem u potragu. Daje mi mrvice. Nejasne malene stope, smeh kao eho odzvanja... Dok ne shvatim da više nema toplog, sigurnog zagrljaja, da nisam u njemu. I opet me dete pobedi dok igramo nadrealne žmurke. ...<br />
<br />
Rekla mi je da ti kažem da je plaši vrisak njenog imena u mraku. Puno njih. I to što se ujutru budi moleći da bol otkucaja bar malo umine. Čak i kad sklopi oči vidi, oseća da deo po deo nestaje. Kao kad se gubi deo po deo ogromne slagalice... A ne može da zaustavi to. Ide dalje, trudeći se da osmehom prekrije sve. Ne gleda nazad, samo... hoda. Više nego išta, boli da se okrene. I ne želi. I ne vraćaj je tamo. Nikada više.<br />
<br />
Pre nego što je zaspala, zamolila me da je čuvaš. Ono dete koje je izgubila odrastanjem u sebe... čuvaj ga. Kazala je da jedino ti znaš detetovu azbuku, jer je vaših pogleda delo. I zna da je daleka, hladna, ume da govori da zaboli, odbaci sve od sebe, ubije i dobro i loše u tebi samo jednim pogledom, ali ne ume da mrzi. Radi ono čega se lud plaši, a pametan kloni. Nije prošlo puno, a navikla se da tišina mora biti prekinuta rečima. Rekla je da joj nedostaje ona tišina u kojoj može da priča bez glasa. Vaš esperanto.<br />
<br />
... Čuvaćeš je, zar ne? U najdubljem, najtamnijem delu sebe. Ne moraš da je tražiš. Znam da samo ti znaš gde je. Voli te ona. Samo... spava.</div>arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4394096111385057283.post-33592611952624102722009-09-14T02:38:00.002+02:002011-05-15T13:26:00.075+02:00Prokleta kukavica...<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">... Trajali smo kratko. Možda i kraće nego što sam želeo. Bilo je gotovo pre nego što je i počelo, a ja... zaljubio sam se. Nisam želeo, čak sam i zabranio sebi, ali... da, jesam, zaljubio sam se. Govorio sam da me ljubav neće prevariti tobom, čak sam sve oko sebe ubeđivao u to. I uspevao da ih obmanem... Samo mi nije uspelo da ubedim sebe. Da slažem da onaj osećaj u stomaku kad god pomislim na tebe nije stvaran.<br />
<a name='more'></a><br />
<br />
A bila si tako neumoljiva, tako daleka. Znao sam da ima više ispod maske koju mi pokazuješ. Koju pokazuješ svima. Osetio sam tvoj strah od vezivanja za bilo koga, pa i za mene, jer... i sam sam takav. Bežim od pripadanja nekome kao đavo od ikone. To je moje prokletstvo: zaljubljen u ljubav, a previše uplašen da joj se prepustim.<br />
<br />
Ti si izazov. Nešto što sam uspeo da pokrenem, ali nisam ostao dovoljno dugo da te gledam kako se otkrivaš, kako se razvijaš. Pobegao sam. Ti si moj lični poraz.<br />
<br />
Lutao sam tobom, tvojim umom, tvojom dušom onoliko koliko si me pustila da ti priđem... Tih nekoliko neosvojivih, tako dragocenih centimetara... Meni je to bilo sasvim dovoljno da shvatim da u tebi nema ni trunke lošeg, kao što se predstavljaš... kao što želiš da mislim. I sve zamke koje si mi postavljala rešio sam. Uživao sam u tim trenucima. Tada sam i pao na tebe. Na ono što ne daš da se vidi golim okom.<br />
<br />
Da, uplašio sam se da ta zaljubljenost ne preraste u nesto veće, jače... Nešto što bi me ostavilo na kolenima kada odeš. Rekla si da hoćeš, da ćeš otići. Da je bilo pitanje kada ću ti dosaditi, ma koliko ti zanimljiv i nedokučiv sada bio. Nisam to želeo. Neka i zvučim slabo, ali bacila si me na kolena sobom, svojim umom, načinom na koji mi dovodiš nerve do ivice pucanja, da bi mi samo nekoliko sekundi kasnije, uz osmeh, rekla ono što znaš da želim da čujem od tebe. Mislim... mislim da sam se zaljubio u sredinu lavirinta, tamo gde si sakrila srce da ga niko ne nađe. Ili bar da ga nađe neko tebe vredan. Onda kada sam video da se približavam, uspaničio sam se. Beg, ma kako kukavički delovao, bio je jedini izlaz.<br />
<br />
Mislim da sam te zavoleo čak i pre nego što sam te video i na javi... pre nego što sam te osetio...<br />
<br />
Znam. Ja sam prokleta kukavica. Još jedna budala, koja će sve uraditi za druge, a za sebe nikada ništa. Znam da sam uništio svaku šansu za nas... Kako sam prokleto glup! Znam i da nemam prava da ti išta tražim, ali... ne uzimaj mi za zlo moje slepilo, strah... moju glupost. I... izvini. Znam da to ne menja ništa, ali jednostavno moram to da kažem. Izvini što sam te razočarao.</div>arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4394096111385057283.post-53057244502532968582009-09-10T17:14:00.002+02:002011-05-15T13:26:37.513+02:00Déjà vu<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">Šta ostaje kada se potroše i početak i kraj?<br />
<a name='more'></a><br />
<br />
... Tišinu prekidaju koraci. Spori, često nesigurni. A ipak, sigurno je da žele napred. Što dalje odatle, od te tišine koja guta čak i mrak.<br />
<br />
Tamo negde, miljama daleko iza ovog mesta na kome si stao da se odmoriš, počeo je početak. Nekada davno. Okreni se i pokušaj da sagledaš taj kilometrima dug a tako maleni deo puta koji si prešao. Jeste, dug je. I da, težak je bio.<br />
<br />
Sada zaustavi vreme tako da stane ceo svet, zamrzni ovaj trenutak da ga upamtiš. Put kojim gaziš utabali su mnogi pre tebe. Isti oni koji su stajali tu gde ti sada stojiš. I njima je, kao i tebi sada, postalo jasno: sa početkom početka počeo je i kraj. Vreme ponovo ide, ne stoji više. Nastavi da hodaš.<br />
<br />
Prolazićeš naizgled nepoznatim predelima i samo naizgled sam. Mirisaće poznato, delovaće tako. Déjà vu je, zapravo, sjedinjenje tvoje i neke davne duše koja je jednom sa nekim već proživela isto što i ti sada. Znam, i meni je neverovatno da će se roditi iko sličan meni, ali - možda sam se ja rodila nekome slična? Nekome ko je već bio ja. Hajde, hodaj.<br />
<br />
I što si dalje, bliži si. Ono što sada voliš i rado trošiš, počećeš da mrziš jer ti izmiče što si dalji. Ili bliži. Svejedno je, jer daljina početku blizina je kraju.<br />
<br />
Sve je krug. Nemaš početak kao što nemaš ni kraj. Početak si potrošio na početku, a kraj trošiš od početka. I sad opet zaustavi vreme da sve to pokušaš da svariš. Ne ide, zar ne? Znam...<br />
<br />
Sada misliš da i nije tako bitno misliti o tome. I to je u redu. Nisi ti taj sa snovima na javi u kojima odlaze svi koji su išli pored tebe, jer su potrošili svoj početak i kraj. Samo probaj da zamisliš kako je kad sanjaš da svi nestaju. Odlaze da ne dođu. Očajnički želiš da ih zadržiš tu, da ostanu, ali nekako ti iskliznu kroz prste kao pesak. Surovost prolaznosti poražava, zar ne? Svi smo mi samo sene. Pusti vreme da ponovo poteče i hodaj, jer moraš napred. Vuku te nepoznate daljine, gura vreme, a troši put. Zabavno je. Samo pazi da ti se ne zavrti u glavi i ne pomuti vid. Ne želiš da propustiš veliko finale.<br />
<br />
Svet je zaista lep kada sanjamo. Zato zastani. Makar na kratko. Sanjaj, i stvori novi život po svojoj meri. Samo se potrudi da se probudiš na vreme da taj san odsanjaš na javi. Dok hodaš. Jedno je sigurno - svojim hodom danas utabaćeš put nekom sutrašnjem sebi. Ti postaješ déjà vu. Troši ono što je između početka i kraja da bi nekome podario mogućnost da sutra potroši svoju sredinu. Zato i hodaš krugom.</div>arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4394096111385057283.post-67238982194017622012008-12-03T19:08:00.003+01:002011-05-15T13:27:43.890+02:00Osmeh za tebe :)<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><div class="blogsubject"><br />
Jesen u mome kraju. Sve je kao ranije. Neke laste ponekad znaju tiho da odlete.<br />
<br />
</div>Ne govori ništa, jer znam šta ćeš reći davno pre tebe. Ćuti i pusti da žuto, toplo lišće tiho pada po nama. Da duva mlak vetar dok nas kupaju zadnji zraci od zlata.<br />
<a name='more'></a><br />
<br />
Mislim da je ovo što osećam sreća. Da. Sreća zbog tvoje sreće. Ona ispunjava onu prazninu nastalu odlaskom leta. Žao mi je što je leto gotovo, ali nova jesen pruža novo zadovoljstvo. Ne istu, već jednu novu sreću.<br />
<br />
Nasmej se. Upotpuni idiličnu sliku da je zapamtim. Ureži mi je u sećanje da je pamtim po svetlosti. Za mene. Za mene se nasmej. Ali tako da ti se i oči smeju. I ja ću se nasmejati. Smejaćemo se zajedno. A padaće lišće. Žuto i tiho. Svuda oko nas pružaće se tepih. Gazi po njemu na putu ka sebi. Ne gledaj nazad. Ne okreći se nikada.<br />
<br />
Kad načiniš prvi, drugi, deseti korak po tom tepihu, zastani na tren. Ne, ne okreći se. Nemoj. Ali zastani. Sklopi oči. Pokušaj da naslutiš svet oko sebe. Zvuke, mirise, boje... Osmeh. I sreću. Toplinu tog jednog osmeha pokušaj da naslutiš. A biće za tebe. Samo za tebe. Najiskreniji. Jer, i sada se smejem. Uprkos ovim dvema suzama, smejem se. Ne tebi. Za tebe.<br />
<div class="MsoNormal"><span style="color: #3d85c6;"><br />
</span></div></div>arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4394096111385057283.post-79108174537148948152008-09-24T11:03:00.003+02:002011-05-15T13:28:17.380+02:00Maska u svetu pod maskama<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><div class="blogsubject"><span lang="PL" style="font-family: "Verdana";"><span style="font-size: small;">San. Još jedan u nizu. Još jedan izdajnik tebe samog. I što baš taj? I što baš sada? Sada, kada hoćeš dalje, iako si svestan da ne možeš. Da nije lako. Ne posle svega. </span></span><br />
<span style="font-size: small;"><br />
</span></div><span lang="PL" style="font-family: "Verdana";"><span style="font-size: small;">I to je poraz. Još jedan više razlog da kreneš korakom težim od kamena, hladnijim od mermera. A ne ide. Ne, jer praznim hodom koračaš a stojiš u mestu. Varka. Iluzija. A ti si opsenar. Maska u svetu pod maskama.<a name='more'></a></span></span><br />
<br />
<span style="font-size: small;"><br />
</span><br />
<span lang="PL" style="font-family: "Verdana";"><span style="font-size: small;">Muči te to što u snovima imaš želju na javi. I proganja te. Razočarava i ujutru te ostavlja bespomoćnog kao dete. Osećaš prevaru sopstvene podsvesti, jer budiš se da iz raja zakoračiš u nešto nisko, uprljano, tužno i oporo. Nešto što se zove realnost, java. Tvoja stvarnost kojoj se odupireš, u koju odbijaš da veruješ. Koju mrziš.</span></span><br />
<span style="font-size: small;"><br />
</span><br />
<span lang="PL" style="font-family: "Verdana";"><span style="font-size: small;">Znaš ko je oteo i sa sobom odneo ono maleno zrno sreće koje vidiš noću, kada sklopiš oči. I znaš kako je bilo, kako je sada i kako može biti. Samo jedno ne znaš. Ne znaš zašto. Jer dat ti razlog kosi se sa svime što je rečeno, učinjeno, stvoreno. Deluje...slabo. Čuo si ti i bolje od istih. Umeju ljudi i bolje. Mnogo, mnogo bolje.</span></span><br />
<span style="font-size: small;"><br />
</span><br />
<span lang="PL" style="font-family: "Verdana";"><span style="font-size: small;">...Je l' </span></span><span lang="PL" style="font-family: "Verdana";"><span style="font-size: small;">već vreme? Vreme za izdaju, nemoć, razočaranje...za smeh, sreću, ljubav...za momenat u prošloj večnosti koji bi da ponovo bude oživljen?... </span></span><span style="font-family: "Verdana";"><span style="font-size: small;">Da. Vreme je. Spavaj. Sanjaj. ...</span></span></div>arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4394096111385057283.post-72815455221944656882008-06-26T10:54:00.004+02:002011-05-15T13:30:14.932+02:00Dvostrano ogledalo<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><div align="left"></div><div align="left"></div><div align="left" style="text-align: center;"><div align="left"><span lang="ES" style="font-family: "Verdana";"><span style="font-size: small;">Čuješ li? Ne, ne čuješ. </span></span><span lang="PL" style="font-family: "Verdana";"><span style="font-size: small;">Ne možeš čuti muk. Jer nema reči da prekinu tišinu težu od olova. A svi ćute. I niko neće prvi da učini jedan od sto koraka da bi prešao taj bezdan, provaliju nastalu ni iz čega. Iz čega? Dečije gluposti, nezrelosti, brzopletosti, neznanja?...<a name='more'></a></span></span><br />
</div><span style="font-size: small;"><br />
</span><span style="font-size: small;"> </span><br />
<div align="left"><span lang="PL" style="font-family: "Verdana";"><span style="font-size: small;">Nije kao pre. Više ne može biti kao nekada. Dvostrano ogledalo je prslo. Svuda samo komadići stakla. Sećanja. Godine, sekunde...večnost. Čitav jedan život. Univerzum bez dobro poznatog centra i poretka. Haos. Mir koji skriva konfuziju od pogleda zavidnih. Slagalica kojoj nedostaje toliko delova da bi opet postala cela.</span></span></div><span style="font-size: small;"><br />
</span><span style="font-size: small;"> </span><br />
<span lang="PL" style="font-family: "Verdana";"><span style="font-size: small;"> </span></span><br />
<div align="left"><span lang="DE" style="font-family: "Verdana";"><span style="font-size: small;">Nema snage. Ni volje. Još manje je želje. </span></span><span lang="PL" style="font-family: "Verdana";"><span style="font-size: small;">I sve je dublji jaz. Obe strane dvostranog ogledala uzimaju samo ono što im pripada. Niko se ne trudi da sakupi stakliće. Ako jedna strana i pokuša, druga je odbije, uveri da je to sve sada nepotrebno, da je gotovo. I obratno. A obe su...obe nestaju.</span></span></div><div align="left"><span style="font-size: small;"><br />
</span><span style="font-size: small;"> </span></div><div align="left"><span lang="PL" style="font-family: "Verdana";"><span style="font-size: small;">I dalje ništa ne čuješ, zar ne? To je zato što je svaka strana onog dvostranog ogledala sakupila svoje delove u nadi da će opet sastaviti sebe same. ...Znaš li zašto je i kako ogledalo nekada funkcionisalo? Zato što su kroz svoj odraz u ogledalu obe strane videle jedna drugu. Kada se odraz jedne zamagli, drugi ga ponovo sastavi tako što otkloni magle i sve tamne oblake koji naiđu. I tako u krug. Uvek iznova.</span></span></div><span style="font-size: small;"><br />
</span><span style="font-size: small;"> </span><br />
<span lang="PL" style="font-family: "Verdana";"><span style="font-size: small;"> </span></span><br />
<div align="left"><span lang="PL" style="font-family: "Verdana";"><span style="font-size: small;">Kažu da vreme leči sve. Ne veruj u to. Veruj, nije tako. Nisi izlečen. Otupeo si. Izgubio ono što te čini tobom. Jer bilo šta te može podsetiti čak i na najmanji deo večnosti davno izgubljenog univerzuma. I osetićeš nešto nalik bolu, nostalgiji, nešto što liči na probuđenu želju...ali avaj! Pohitaćeš da to ugušiš, kako bi ostao tamo gde si bio kada je ono ogledalo prslo... Na svom nepristupačnom 'tronu'. Ostaješ ponosan, nepobeđen... Uveravaš sve oko sebe da si dobro, da je sve savršeno. U pokušaju da slažeš njih, lažeš sebe. Jer znaš da je bilo potrebno načiniti samo jedan jedini prokleti korak... Ali ne. Tron je tron, a ti nepogrešivi vladar. Sve ostalo je...nevažno, zar ne?</span></span><span style="color: #3d85c6;"><br />
</span></div></div><div align="left"></div></div>arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4394096111385057283.post-83223670324530535872008-03-13T17:46:00.003+01:002011-05-15T13:31:03.466+02:00Između jastuka i sna<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on"><div class="blogsubject">Okrećem se ka zidu. Tako uvek najlakše zaspim. Odatle nema dalje. Tu je kraj. Kraj svim mislima. Svim željama. Svim sećanjima i osećanjima.<br />
<a name='more'></a><br />
</div>Zid plača. Svih strahova, bolova, muka, mržnji. Zid smeha. Svih radosti, nada, iluzija, ljubavi. Moj. Samo moj zid.<br />
<br />
Tu sve počinje i sve se završava. Sve, sve ostaje između zida, jastuka i mene. Svaki uzdah upija mokar jastuk. A sve misli jurišaju na zid i, lomeći se, nestaju u mraku. Hladno je.<br />
<br />
I jastuk je hladan. Leden. Slan. A sna nema. Ne mogu da sklopim ove proklete oči jer se bojim slika... Sećanja koja naviru nepozvana i niotkuda.<br />
<br />
Ne želim da sanjam. Ne noćas. Niti ikada više. Niti želim da budna sanjam. Ne više. Dosta je. Čak i previše. Od snova se ne živi. Jer život nije san. Niti će ikome ikada biti.<br />
<br />
Ova noć tako prokleto podseća na jesen. Na kiše. Sivilo. Tugu. Na mnogo prethodnih noci.<br />
<br />
Nema vazduha. Hladno je. Iako je vrelo. Ježim se. Od sna. Noći. Jeseni. Kiša. Nekih očiju što sijaju u mraku.<br />
<br />
Sve je gore. Sna nema. Grč. Slika. Još jedna. Glasovi. Smeju se. Ponovo grč. Ne dolazim do vazduha. Jastuk vreo... hladi se i ledi.<br />
<br />
Smeh. Razdragan. Zavodljiv. Privlačan. ... To sećanje prekida zavijanje pasa. Bolno. Vrištala bih... ali grlo mi se steglo i hladno mi je.<br />
<br />
Zid. Mokar je jastuk. I leden. Samo to pomaže. Samo to spašava. Olakšava sve. Oslobađa bola, uznemirenosti, nelagodnosti u grudima. San će doći sam. Neću ga zvati ni tražiti. Doćiće. Znam da hoće... Čekam.<span style="color: #3d85c6;"><br />
</span></div>arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.com0tag:blogger.com,1999:blog-4394096111385057283.post-56163845673125921572008-02-07T11:04:00.003+01:002011-05-15T13:31:25.638+02:00Oluja<div dir="ltr" style="text-align: left;" trbidi="on">Neke stvari nikada ne treba reći. Još više bi bolele. Bolje je zatrpavati ih ćutanjem dok ne prestanu da odzvanjaju u glavi, u duši i u srcu. Vremenom nestaju. Odlaze u zaborav, ostavljajući na duši neizbrisive ožiljke, dokaze da ih je nekada bilo. Uništavaju te iznutra, dok ti ne uzmu i zadnju kap osećanja. Onda otupiš i tada nestaju. Njih ne želiš da se sećaš nikada. Zato se boje u crno.<br />
<a name='more'></a><br />
<br />
Neke bitke bijemo sami sa sobom. Bore se u nama misli, stavovi, osećanja, želje, ljubavi, mržnje, strahovi, radosti. I sve se vrti, kao oluja prolazi kroz tebe a ti ćutiš. Ako dublje pogledaš, u centru borbe vidiš sebe. Stojiš sam. Ne znaš kuda, ni kome da se okreneš. I tako sam slušaš oluju koja nezadrživo besni svuda oko tebe... u tebi samom. Shvataš da je tvoje srce, ma koliko veliko bilo, ipak maleno, ranjivije nego što bi želeo. I ne može da podnese oluju, hladnoću, vetar... laži, izdaju, prevaru... Plačeš, a nisi svestan toga. Grlo ti se steže, glas treperi, suze već klize... same od sebe...<br />
<br />
Odjednom tišina. Nema oluje. Vetar je stao. Bitka je gotova. Ali, gle čuda! Opet si sam. Sam sa sobom i onim malenim srcem koje kuca sve sporije i tiše... Pogledaj ga. Čini ti se da je, iako teško ranjeno, ipak pobedilo? Zašto onda plačeš? ... One teku jer nisi pobedio. Ubio si ga. Zgazio ga, a ono je prslo pod pritiskom oluje. Ubio si sebe. Ne, nisi pobedio... I dalje ćutiš, i niko ne zna da si, ispod tog bolnog osmeha kojim pokušavaš da obmaneš sve oko sebe, izgubio svoje najveće blago... Ono maleno srce... A zbog čega? Zbog koga? Ne znaš ni sam....</div>arsa89http://www.blogger.com/profile/11079599009678730175noreply@blogger.com0