7. 7. 2010.

Biseri od soli

Još jedna noć je zatiče kako sakuplja bisere. Odavno je prestala da ih broji, svesna da nikada neće moći da napravi ogrlicu, ma koliko ih imala. Od svih ogrlica na svetu, tu najmanje želi.



...Zašto baš večeras? Možda zato što opet ne može da zaspi do kasno u noc, kao nekada. Možda jer pokušava da diše, a nešto nevidljivo joj pritiska grudi. Možda joj samo treba da si tu, da se našališ ili čak i da ćutiš sa njom, pa da sve izgleda nekako lakše...

U zadnje vreme nema puno toga da kaze. Radije ćuti ili pak previše priča o sasvim običnim, njoj u tom trenutku nevažnim, stvarima da se iza njih sakrije, da promeni pravac sagovorniku koji se uputio ka njoj. Ponekad se od silnog smeha rasplače, pa izgleda kao da nije sva svoja. A opet, stalno je nekako srećna. Nije li to malo... čudno?

Kao nova. Ona sakuplja kamenčiće različitih oblika, boja i veličina, dugo gleda u nebo i nesvesno se smeši nekom sećanju. Spava najspokojnije na jednom ramenu i prstom prelazi od čela preko nosa do usana. Postala je zavisnik, navučena na sam osećaj dodira, na neki par očiju...

Kao stara. Još uvek brine. I kad pokuša da izađe iz sebe same da bi zabolela nekog drugog, na kraju uvek uhvati sebe kako tog istog žali. I tako u krug. Stalno se vrti nesposobna da nađe dugme koje zaustavlja vrtešku.

...Fali joj grad. Fale joj sutoni i večeri, žagor i lica. Fale joj svi neki putevi kojima je mogla da prođe sa tobom, a sada i još uvek ih ne prolazi, jer ne može. Fale joj sati i sati besciljnog hoda, i da brzo zaspi od umora i vetra. Fali joj da tebe izvuče iz sadašnjosti i prenese u neku bolju budućnost, bez okova.

Polako ali sigurno vrteška joj postaje sve mučnija, a bisere je sve teze nositi po džepovima kaputa, u rukavicama i torbama. Volela bi da pukne prstima i da učini da svi oni nestanu u deliću sekunde. Tada je shvatila - onako kako su nastajali, tako su i nestajali, a ipak su uvek bili tu. Nemoguće je poneti sve svoje sa sobom, ali nekako uvek nosimo ono najteže, kao najvrednije, ma koliko muka nam ono zadavalo.

I verovatno sve ovo nekome neće imati smisla, jer se radi o maloj skupljačici bisera od soli, koja nikada neće nositi ogrlicu od tih bisera, ali... Gde god se okreneš, videćeš druge male skupljačice bisera i njihove vrteške, i male konjanike koji jurišaju ponekad i bez potrebe, i naćićeš se možda ovde, makar i u jednoj reči, ma kako blesavo zvučala. Svi nečemu teže i nešto žele, a samo najjači uspeju da svoje snove ostvare. ''Svi umiru samo jednom, a veliki ljudi dva puta - jednom kad ih nestane sa zemlje, a drugi put kad propadne njihova zadužbina''. Zamisli koliko je tužno otići neupamćen i biti zaboravljen od strane svih... jednostavno, ne ostaviti traga za sobom, pa se usudi da poklekneš i ne dohvatiš svoju zvezdu kako bi ostvario svoje snove.

1 komentara:

Анониман је рекао...

Svaka tvoja misao, svaka rečenica koju napišeš je ustvari - biser tvoje duše. Što ih više budeš rasula i od njih nanizala predivne priče, više će se u tebi sakupiti.

Постави коментар